Klara Goa Dragišić

GOA KLARA DRAGIŠIĆ

Goa Klara Dragišić studentica je pete godine na smjeru menadžment. Dodijeljene su joj rektorova i dekanova nagrada 2016. za projekt Uhvati me za riječ u organizaciji Debatnog kluba. Iza nje je članstvo u studentskom zboru i tri godine iskustva demonstratorice na katedri za ekonomsku teoriju.

Dolazim iz Zagreba gdje sam pohađala ekonomsku školu pa se nastavak obrazovanja na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu činio kao logičan odabir. Odabrala sam smjer menadžerstva. Podlogu za takvu odluku stvorila sam članstvom u studentskim udrugama E-student i Debatni klub, na raznim voditeljskim pozicijama gdje sam stekla vještine govora, prenošenja informacija i vođenja. Lako se profilirati kroz volonterstvo u udruzi, pa sam tako uslijed rada u manjoj organizacijskoj skupini shvatila da me velike korporacije ne zanimaju. Na našem fakultetu često se održavaju razne radionice i seminari na kojima studenti mogu saznati više o studentskim programima koji se i reklamiraju na samome fakultetu. Bili to programi poduzetništva, marketinga ili pak studentskih razmjena, u kojoj sam imala priliku i sudjelovati. Ponešto za svakoga! Moja odluka bio je work & travel program za studente. Htjela sam iskustvo rada u inozemstvu, a prijatelj je preporučio SAD. Studenti koji sudjeluju u programu rade sezonske poslove. Meni je bio dodijeljen rad u restoranu, uz što sam si pronašla dodatan posao u drugom restoranu jer ondje svi rade čak dva posla! Međutim, naglasak nije na radu, već na druženju s drugim studentima. Posao, naposljetku, nije niti bitan. Radi se o iskustvu odlaska na novi kontinent s potpuno nepoznatim ljudima iz cijelog svijeta. Na tebi je da se snađeš u vrtlogu različitosti koji predstavljaju jezik, kultura i običaji. Odlazak ondje nije malen pothvat ni za koga, a pogotovo ne za mene koja sam se na takvo putovanje prvi puta otisnula već s 19 godina dok su svi oko mene bili daleko stariji, no i to sam preživjela. Mislila  sam si „kada ću ako ne sada?“, a od prvog odlaska SAD sam putem istog programa posjetila već pet puta. Svidjele su mi se mogućnosti koje pruža kao i prilika za samootkrivenje. Nema sumnje da ćeš se tamo susresti s dotad neviđenim situacijama, pa i otkriti kako se nosiš s istima. Uz sve ostale beneficije, dobra je i zarada. Toliko dobra, da mi je omogućila bezbrižno razmišljanje o tome gdje ću utrošiti svoje dolare. Ipak je na tebi da si sam organiziraš i ispuniš slobodno vrijeme. Tako sam jednom prigodom organizirala dvotjedni put na Havaje s prijateljicom koju sam upoznala na programu te smo planirale odsjesti kod njenih poznanika. Međutim, moja suputnica otkazala je put samo 2 dana prije leta, što me stavilo u dosta nezgodnu situaciju koja glasi: Imam 19 godina, imam kartu za Havaje, vremena, novca i ono najbitnije, volje! Odluka je bila jednostavna. Idem na Havaje! Na kraju se pokazalo da su to bila dva najbolja tjedna u mome životu. Ronila sam s bocom, vidjela morskoga psa, skakala s padobranom i ono najuzbudljivije – bila sasvim svoja. Tu sam naučila da se ne treba bojati novih iskustava te koliko je oslobađajuće biti svoj. Tako sam se odlučila i na polaganje vozačkog ispita na stranom tlu. U Kaliforniji cijeli proces košta 33 dolara što je oko 200 kuna. U tu cijenu uključen je priručnik, fotografiranje, liječnički pregled i sam ispit koji se, na moje veliko oduševljenje, može polagati čak i na hrvatskom! Sam ispit vožnje je isti kao i kod nas, osim što sate vožnje možeš odraditi s bilo kojom osobom osposobljenom za vožnju, a na sat polaganja obavezno je doći s vlastitim vozilom. U oba slučaja uskočio je moj dobar prijatelj. Kako sam položila vozački, odlučila sam s prijateljima posjetiti neke od nacionalnih parkova za što smo unajmili auto. Negdje usred Arizonske pustinje, na autoputu, naš tek unajmljeni auto počeo je usporavati te naposljetku i stao. Auto stoji, mobilni signal ne postoji, a nigdje nikoga. To je jedna od onih prilika za saznati kako reagiramo u određenoj situaciji. Na našu sreću nakon kraćeg vremena putem je naišao ljubazni bračni par koji nam je pomogao i dao do znanja kako se kod njih unajmljeni auto dobiva s praznim spremnikom za gorivo. Prava životna lekcija.

Iste godine radila sam i na jezeru Tahoe gdje sam doživjela i jedan pravi fenomen – skijanje po snijegu, usred srpnja. Iznimno je neobično vidjeti lokalce kako skijaju u kupaćim kostimima! Bila sam i na Pre-Burning manu, party koji prethodi poznatom Burning man festivalu koji se održava usred pustinje, gdje je bicikl glavno transportno sredstvo. Ma ekipa je luda. Na fakultetu svi izgledamo isto dok se ondje cijeni različitost, kao da se natječu tko je čudniji. Pri svom drugom posjetu SAD-u sam se i zaljubila, taj odnos još uvijek traje, a zbog toga često odlazim u SAD i van sezone. Bila sam i na krstarenju na Bahame koje me oborilo s nogu. Kao da se nalaziš na gradu koji plovi morem, a najviše me iznenadila ponuda hrane. Na velikom švedskom stolu koji je dugačak dokle ti pogled seže pronašlo bi se ponešto za svakoga. SAD ima puno okusa za ponuditi, međutim teško je izdvojiti „okus“ Amerike, ipak je globalizacija odradila svoje. Ono što me se svakako dojmilo je činjenica da kod njih svi lokali nude i vegansku opciju, tako da se nitko ne osjeća zapostavljeno. Bitna razlika između naše i njihove kulture je i činjenica da nemaju prodavaonice specijalizirane kao pekare što je kod nas moguće vidjeti na svakom uglu. Pa gdje oni jedu burek?! Bitna razlika nalazi se i u kafićima ili takozvanim barovima. Kafići nude samo tople napitke i doručak, dok barovi nude samo alkoholna pića. Dakle pojam našeg „lokala“ je kod njih odvojen. Na njihovim ćete zabavama stvarno vidjeti more plastičnih crvenih šalica. Beer pong je također neizostavan. Često mislimo kako su Amerikanci pretežito debeli i glupi, međutim mogu potvrditi da te tvrdnje nipošto nisu istinite. Amerikanci, kao poslodavci, su iznimno pošteni. Tijekom mog radnog iskustva bila sam plaćena isto kao što bi plaćali i domaćeg radnika. Odnosno minimalcem koji u Kaliforniji iznosi 12 dolara na sat + napojnice.

Cijena programa je 700 dolara, što je oko 5000 kuna. U to je potrebno uračunati i cijenu vize te put koji stvaraju dodatan trošak od oko 10 000 kuna.

Ovo iskustvo promijenilo mi je život, izbacilo me iz zone komfora i otvorilo mi mnoga vrata. Svima preporučujem sudjelovanje u studentskim razmjenama. Stalno učimo o svijetu, kako izgleda, funkcionira i razvija se. Vrijeme je da se pokrenemo i vidimo dio istog tog svijeta.