Patricija Ivka

Patricija je izvrsna studentica četvrte godine smjera Financije na EFZG-u. Zašto je odabrala baš taj smjer, gdje se vidi u budućnosti i kakav je dojam na nju ostavio London kao svjetsko financijsko središte gdje je odrađivala praksu, podijelila je s nama  na svojstven elokventan i zanimljiv način.

Već sam u trećem razredu gimnazije shvatila da želim upisati Ekonomski fakultet u Zagrebu isključivo zbog smjera Financije što se na kraju i obistinilo. Kada smo kod upisa na fakultet mogli taksativno odabrati deset njih s popisa, ja sam navela samo EFZG, misleći – ili će biti Ekonomija ili ništa. To je dosta atipično jer veliki dio studenata odabire Ekonomiju samo zato što još ne znaju što žele ili zbog širine koju pruža. Možda me na takvu odluku potaknula starija sestra koja je isto upisala ovaj fakultet, intrigantne teme o kojima sam slušala kada je u pitanju dinamičan financijski sektor ili ludi filmovi koji su u to vrijeme izašli. Vjerojatno je sve zajedno doprinijelo.

Kad sam imala dvanaest godina, u šestom razredu osnovne škole, prvi put sam otišla u Englesku, u London. Bila sam živahno dijete i nestašna u školi. Tamo sam upoznala jednu Švicarku koja je tada studirala ekonomiju, bila je tako lijepa i pametna, a ja sam konačno progledala, shvatila da je moguće biti oboje, kompletna osoba, ako se teži idealu. Taj me je susret toliko promijenio da sam u sedmom razredu drastično popravila ocjene i čak bila na državnom natjecanju iz povijesti što je samo godinu prije bilo nezamislivo. Zavoljela sam učenje. Oplemeni čovjeka.

Prva godina na fakultetu mi je bila vrlo teška i za ljetni ispitni rok ostale su matematika i mikroekonomija. Nisam znala je li ovo uopće pravi odabir za mene, sve mi se činilo dosta općenito, a došla sam iz gimnazije, pa mi je i terminologija bila nova. Ipak, na kraju je sve došlo na svoje. Od druge godine je moj studij krenuo uzlaznom putanjom. Mikroekonomiju sam položila iz drugog, a matematiku iz trećeg pokušaja, a taj osjećaj nakon dva mjeseca učenja i samodiscipline je poseban. Sjećam se kako sam se prva vratila u Zagreb to ljeto. Dok sam učila po osam sati dnevno, rolete bih spustila da mogu biti na miru. Naučila sam se strpljenju u tom periodu i shvatila da rezultati dođu, ali se za njih treba pomučiti.

Što se tiče planova za budućnost, moguće je da nažalost odem u inozemstvo, suočena s prosječnim hrvatskim mindsetom. Nije mi važno o kojoj zemlji se radi, pa bila to čak Indija ili Australija. Što se tiče posla koji bih radila, prije me vuklo investicijsko bankarstvo, M&A i slično. Ipak, ponukana iskustvom u Londonu doživjela sam ogroman tuš realnosti i uvidjela koliko je zapravo prilika za realizirati se. Ako si čovjek zacrta put i previše se fokusira na određenu viziju u svojoj glavi, lako može propustiti druge mogućnosti koje mu se pružaju. Mislim da će ispravan put dovesti osobu do prave prilike. Ulaganje u sebe kao cjelovitu osobu, s karakterom, će dovesti do realizacije i u profesionalnom smislu.

Mnogi danas imaju nekakvu diplomu i misle kako pozicija u nekoj velikoj kompaniji treba biti dio njihovog identiteta. Ako nam je jedina ambicija doći na određenu poziciju, kada to zbilja i ostvarimo javit će se frustracija, nećemo znati što dalje. Drugim riječima, javit će se kriza identiteta. Nije važan cilj, već put. Ne mislim da je to klišej.

U Londonu sam u tromjesečnom razdoblju odradila dvije prakse. Plan je bio odraditi jednu u poduzeću koje je burzovni posrednik. Međutim, s obzirom da je to hijerarhijski kompleksna organizacija, dobila sam tamo mjesto koje mi nije odgovaralo. Tamo se točno zna što tko radi i ljudi su usko specijalizirani, ne traži se opće znanje. Hrvati više razmišljaju kritički i izvan okvira od ljudi koje sam upoznala u zapadnoj Europi što me iznenadilo. S obzirom na to da je London grad koji nudi pregršt mogućnosti, potražila sam praksu u nekoj drugoj kompaniji.

Banka Northwest ima akceleracijski program preko kojeg sam radila na dokapitalizaciji jednog startupa, izrađivali smo financijske strategije i drugo. Ondje su šefovi bili odlični, čast mi je što sam mogla raditi s njima. Osjetila sam da jako potiču svoje zaposlenike, dan danas smo u kontaktu. To je sve što se tiče poslovne strane, ali još vrjednije mi je bilo iskustvo života tamo. Živjela sam u ambijentu koji me frapirao na prvu. Sobica u centru Londona koju sam enormno platila nije imala prozora ni svjetiljke. Ostajala bih u poduzeću do tri ujutro ako bih morala završiti neki zadatak jer u sobici nisam imala uvjete za rad. To je mjesto bilo kao neki radnički dom, teško mi ga je usporediti sa studentskim. Nekoliko nas je dijelilo kupaonu što nažalost također nije bilo ugodno iskustvo. U usporedbi s onim što sam doživjela, ovdje smo daleko od pravog kapitalizma. Tamo nitko ne mari za tebe, do te mjere da ponekad ne primijete jesi li došao na posao ili ne.

London me očvrsnuo jer ili očvrsneš ili se slomiš. Mnogi koji dođu u nadi za boljim životom brzo odustanu ili ih poslodavci već nakon nekoliko dana sami otpuste. Tko nije produktivan bude baš odbačen. Treba imati dozu opreza kad se upuštamo u takva iskustva i paziti na sebe. Što se zarade tiče, minimalno su plaćali pripravnike, pa sam bila u minusu kad sam se vratila. Glavni motiv cijele te avanture bila je želja da otkrijem koliko sam do sada naučila na fakultetu i dobijem realnu sliku o sebi.

Prije nego sam potražila praksu u Londonu, ovdje sam slala otvorene molbe za praksu u nekoj od institucija ili poduzeća, no nije mi bila pružena prilika, pa čak ni povratna informacija te sam se zato okrenula inozemstvu. Ne želim izaći s fakulteta bez konkretnog iskustva u struci.  Želim kao studentica EFZG-a biti međunarodno konkurentna.

Da se vratim na studiranje, smatram da osoba treba imati određene predispozicije za upis mog smjera, ponajprije znanje. Važno je da studenti koji žele upisati Financije steknu dobre temelje iz svih kolegija kroz prve tri (preddiplomske) godine studija. Dobar dio materije koje smo se dotakli na preddiplomskom studiju sada gledamo iz nekog drugog kuta. Malo po malo se gradi mozaik. Na neku problematiku gledamo iz perspektive institucionalnog investitora, banke, poduzeća… Sva znanja koja usvajamo će nam pomoći u upravljanju jednoga dana.

U slobodno vrijeme planinarim, a kako uvijek postavljam barem kratkoročne ciljeve, planiram na Mont Blanc u neko skorije vrijeme, čim prilike dopuste. Sve češće volim otići u prirodu, a oduvijek sam bila sportskog duha. U gradu volim otići u kazalište ili kino s prijateljima. Također, biti intelektualac znači svaki dan nešto pročitati i naučiti.

Najvećim uspjehom, kada napravim presjek svoga života u posljednje vrijeme, držim to kakva sam osoba postala i koliko se mijenjam iz dana u dan. Ponosna sam na svoj karakter i osobnost, na sebe kao ljudsko biće. Inspiriraju me i kolegice i kolege sa smjera, od svakoga nešto novo naučim. Ništa ne doživljavam kao neuspjeh, svaki propust je za mene imao razlog zbog kojeg se dogodio. Želim se sama izboriti za radno mjesto koje zaslužujem i mislim da je to jedino održivo i ispravno.

Naš fakultet je kao jedan mali grad, prekrasan je ambijent, nikad ne znaš hoće li te nešto novo dočekati. Zbilja se osjećam privilegirano što nam je ovdje većini jedina obveza učiti i razvijati se, ali osjećam i ogromnu odgovornost u smislu činjenja i nečinjenja u budućnosti. Ljudi iz područja zahvaćenih ratom ili sukobima nisu takve sreće. Definirani smo jako okolnostima, a vjerujem da unatoč svim problemima nema boljeg mjesta za život od ovog ovdje.