Into the wild

Postoje filmovi koje je, iako su možda zanimljivi i kvalitetni, dovoljno pogledati samo jednom.

S druge pak strane, postoje i oni za koje koliko god ih puta gledali imamo neki osjećaj kao da je prvi; sa svakim sljedećim gledanjem izvučemo drugačiju pouku, interpretiramo ga na drugačiji način.

Jedan od takvih filmova definitivno je Into the Wild (U divljini) u režiji Sean Penna.

Osim što je film sam po sebi odličan (gluma, radnja, glazba…), činjenica da je snimljen prema istoimenoj knjizi, koja je pak napisana prema stvarnom događaju, daje mu neku dodatnu težinu.

Christopher McCandless je naizgled sasvim običan mladić koji živi san svojih roditelja: upravo je završio fakultet, obrazovanje planira nastaviti na Harvardu, pred njim je blistava i obećavajuća budućnost.  Ili se barem tako čini.

U travnju 1992. godine Christopher svoj život mijenja iz temelja. Uštedu od 24.000 dolara dao je u dobrotvorne svrhe, zapalio svu gotovinu koju je imao u novčaniku, odrekao se svog auta ostavivši ga negdje nasred ceste i autostopom se zaputio na Aljasku, odlučan u namjeri da okrene leđa unaprijed postavljenom životu kojeg čine karijera, kuća, brak, djeca. McCandless ne želi ništa osim apsolutne slobode.  Želi živjeti vlastiti život i slijediti svoj put, iako je jamačno manje utaban.

Mišljenja gledatelja oko ovog radikalnog poteza uglavnom su podijeljena. Neki Christophera smatraju neustrašivim avanturistom i neshvaćenim boemom, dok drugi vole naglasiti ironiju u tome da upravo izvan društva od kojeg je toliko silno htio pobjeći nije bio sposoban preživjeti.

Kako god doživljavali McCandlessa, jedno je sigurno – svi mi na  određeni način pokušavamo s vremena na vrijeme pobjeći od svega što čini našu svakodnevicu. Možda ne režemo kartice i ne bježimo autostopom u nepoznato, ali gasimo mobitele, putujemo na vikendice izvan grada, maštamo da ćemo mirovinu provesti u kućici na moru usred neke pustoši i uzgajati masline ostatak života.

Izolacija pojedinca, barem sporadična, u današnje vrijeme djeluje kao privilegija, a čovjekova cjelodnevna dostupnost u doba ekspanzije društvenih mreža i moderne tehnologije kao neizbježna obaveza.

Takav način života neminovno mora rezultirati zasićenošću društvom, informacijama, lovljenjem karijere, nametnutim to-do listama i u konačnici perpetualnim iščekivanjem vikenda. Nastavno na to, čini se da se najveći izazov modernog doba krije u traženju balansa između vremena koje posvećujemo sebi i vremena koje dijelimo s drugima te u odgovaranju na vječno (retoričko) pitanje konzumerističkog društva: donosi li nam samo materijalna imovina istinsku sreću.

S time na umu postaje lakše razumjeti potrebu nekog privilegiranog američkog klinca da spali sve mostove za sobom i bezglavo pobjegne u nepoznato, u potrazi za toliko željenom slobodom.

Mia Podobnik