Site Loader

 

 

Iako poznati po plesu, sudjelovanju u mnogobrojnim poznatim natjecanjima i vlastitoj plesnoj školi „Lijeva&Desna“ koju je otvorio sa samo 26 godina, Marko Markić je student Ekonomskog fakulteta u Zagrebu!

Moje formalno obrazovanje počelo je u XV. gimnaziji u Zagrebu, poznatijoj kao MIOC. Iako putevi nakon MIOC-a obično vode na tehničke fakultete, što potvrđuje činjenica da su svi moji najbliži prijatelji iz srednje škole na FER-u, bave se programiranjem i IT-om, mene to nije zanimalo. Bio sam prva generacija koja je pisala državnu maturu i odlučio sam se za Ekonomski fakultet.

Početak studiranja obilježili su mi kolegiji poput Matematike, Računovodstva, Poslovnih financija, Statistike i Marketinga. Iako nikad nisam bio najbolji u matematici, uspio sam je položiti, ali glavobolju s mi zadavali Računovodstvo i Financije, prvenstveno jer su to kolegiji na glasu kao „teški“, no cijelo vrijeme sam naginjao Marketingu. Statistika mi nije bila teška, ali nisam imao sreće jer sam dva puta pao usmeni. Kao i svi studenti, prije usmenog pričao sam s kolegama i poznanicima s fakulteta koji su me u startu prestrašili koliko je usmeni iz Statistike težak. I, iako sam htio glumiti frajera, ulaskom u kabinet 1 na 1 s profesoricom u nadi da ću dobiti barem dvojku ili trojku, situacija je bila drugačija. Taj stres iz Statistike pamtim i danas jer me prolaz na pismenom uzdigao, no u potpunosti sam potonuo na usmenom. To mi se dogodilo nekoliko puta i nije mi bilo lako, no na kraju je ipak bitan prolaz.

S druge strane, iako nije pohvalno, s tadašnjim kolegom Hrvojem surađivao sam na jednom kolokviju, no kako nisam bio vješt u prepisivanju, radio sam po svome. Nakon nekoliko dana stigli su rezultati i tada su se ocjene čitale javno, profesorica je prozivala studente imenom i prezimenom te dodijelila ocjenu s kolokvija. Prozvala je Hrvoja i rekla kako je njegova ocjena dva, što je za mene značilo da sam i ja u najboljem slučaju dobio dvojku iako su i šanse za pad bile velike. Profesorica je nastavila čitati ocjene i rekla: „Marko Mrkić – 4!“ Mislio sam kako je to moguće? Odlučio sam otići na uvid i shvatio kako je profesorica, nažalost, krivo pročitala ocjenu.

Što se tiče slobodnog vremena na fakultetu, kojeg sam imao dovoljno, većinu sam provodio s društvom na kavama. Inače, kavu sam tek počeo konzumirati na fakultetu jer iako ljudi inače piju kavu ili cappuccino već od srednje škole meni to nikad nije bilo interesantno, ali na fakultetu koji je okružen s velikim brojem kafića to je bilo neizbježno. Također, imao sam odlično društvo, no nažalost, ostao sam u kontaktu samo s jednim prijateljem iako se kaže kako se na fakultetu nalaze prijatelji za cijeli život. Ostatak slobodnog vremena provodio sam plešući i radeći studentske poslove koji su bili uvjet kako bih se mogao baviti plesom jer mi roditelji nisu mogli financijski podržati ples.

Radio sam razne studentske poslove – prodavao sam udžbenike, nosio fizikalije, pomagao ljudima pri selidbi, kuhao sam i kavu u HEP-u što bih istaknuo kao odličan posao jer sam tada kao student bio važan što tamo radim. Bilo mi je zanimljivo biti dio državnog poduzeća na nekoliko mjeseci i upoznati ljude s različitim životnim iskustvima, a bilo je i neizostavnih šala na račun državnog poduzeća. U svakom slučaju – odlično iskustvo!
Ukoliko su mi obaveze na fakultetu i ples dozvoljavali, putovao sam preko Erasmus+ te sam sudjelovao na nekoliko projekata tijekom studentskih dana – plaćen smještaj, prijevoz i hrana. Ne može bolje za studenta!

Velika prekretnica u mom obrazovanju je bila ta što sam tijekom studiranja radio u jednoj velikoj marketinškoj agenciji kao community manager. Rad u agenciji smatrao sam kao priliku za rad s kreativnim ljudima koji razvijaju fantastične kampanje, koji su najbolji u svom poslu i uz to odlično su obučeni te imaju najviše plaće. No ubrzo sam shvatio da to nije tako, što me dočekalo kao hladan tuš. Vidio sam kako postoje ljudi koji su bili frustrirani što puno rade, a nisu voljeli svoj posao niti su bili sretni. Meni kao studentu bilo je odlično – nisam imao prevelike odgovornosti, satnica je tada bila 20kn i bilo mi je dobro, ali gledajući oko sebe shvatio sam da agencije nisu idealno radno mjesto kao što sam ja zamišljao. U isto vrijeme gradio sam plesnu karijeru koju sam razvijao puno strastvenije od fakulteta. Ples mi je uvijek bio prioritet stoga nisam bio među najuspješnijim studentima pa sam relativno lako koordinirao obaveze na fakultetu i sam ples. Imao sam sreće jer mi je danas lijepo raditi to što volim i da lijepo živim od plesa, pa si na neki način mogu opravdati svaki odlazak na trening i turnir za vrijeme studiranja.

Kako sam radio u raznim plesnim školama, došla je ideja kako mogu bolje od toga stoga sam otvorio vlastitu plesnu školu „Lijeva&Desna“. Bio sam gladan želje i uspjeha i uz to pun energije i elana, shvatio sam da mi leži rad s ljudima i da bih mogao sve to pretočiti u neku svoju priču. Bila mi je zanimljiva činjenica kako bih sam mogao dovesti ljude u dvoranu i učio ih plesati tj. kako bih sam mogao odraditi taj cijeli krug od organizacije, marketinga, financija i ostalih stvari koje idu uz to. Tada sam smatrao da mogu bolje od onog što trenutno radim iako, kad sad pogledam unazad i ocijenim način na koji sam tad radio, a mislio sam kako sam bolji od drugih –to nema veze s vezom. Prije 3 godine nisam puno znao, a mislio sam da znam. S vremenom se to izbrusilo voljom, radom i trudom, a i uvijek sam bio otvoren prema novim stvarima. Kad usporedim svoj posao sada i prije 3 godine, mogu reći kako ga potpuno drugačije radim. Vidio sam da neke stvari ne funkcioniraju za koje sam bio siguran da funkcioniraju, pogriješio sam 15 puta, ali to je odlično jer ne odgovaraš nikome osim sebi – ja sam taj koji  odgovaran i za dobro i za loše. Odgovornost mi leži, a i donosi puno veće zadovoljstvo jer za svoju ideju koju imaš radiš puno više, od jutra do sutra ako treba – bez radnog vremena, što shvatiš tek kad razvijaš nešto svoje. Naravno, imam raspored grupa kojeg se moram pridržavati, ali izvan toga konstantno razmišljam i dogovaram kako možemo napredovati. Budim se s idejom Što treba bolje?, Što ćemo novog napraviti ovaj tjedan? Kakav je kurikulum? Kakve su recenzije? Jednostavno paziš na svaki dio poslovanja; npr. navečer kad idem spavati ocijenim svaki dan – procijenim što je bilo dobro, a što loše, što bih mogao sutra promijeniti. Primjerice, ako imam 2,3 grupe koje rade iste stvari pošto rade po istom programu, trudim se ne upasti u rutinu i svaku grupu učiti istim figurama na različite načine.

Danas mogu reći kako sam mikro poduzetnik i da mi znanja s Ekonomije puno znače – ne u smislu da mi krivulja iz mikroekonomije pomaže u poslu već sam na fakultetu dobio „feeling“ za posao i na taj način naučio sam kako se može brusiti grana koja mi je prioritet. Našao sam se u plesu i volim to što radim, trudim se razvijati svoj mali biznis i razmišljam na način da sve podredim tome da to zaživi, da bude uspješno i da mogu lijepo živjeti od toga.

Što si duže u poslu, vidiš da neke stvari stvarno drže vodu. Stoga bih studentima poručio da probaju što je veći broj studentskih poslova kako bi se mogli usmjeriti, vidjeti, shvatiti;  da budu hrabriji  i da se ne boje griješiti. Ako si pametan i ako „kiksneš“ jednom, to isto nećeš napraviti sutra i bit ćeš pametniji iz dana u dan. Prijavite se za svaki posao koji biste htjeli raditi, bez straha. I jedan savjet, nemojte pretjerivati s CV-jevima jer neke koje sam vidio nemaju veze s Europassom – neke stvari ipak trebaju biti bolje isplanirane i decentnije jer će takve bolje ostaviti dojam na poslodavca. Treba biti drugačiji, ali ne treba pretjerivati.

Da sumiram, budite hrabriji, radite puno studentskih poslova i „kiksajte“!

 

Ante Zvonimir Tustonjić

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *