Site Loader

 

 

Studentica Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i suradnica za donacije građana u Crvenim nosovima
ispričala nam je kako je teklo njezino školovanje, kako se pronašla u neprofitnoj organizaciji te koji su
hvalevrijedni projekti na kojima je surađivala.
Moje školovanje počelo je u osnovnoj školi Dobriše Cesarića na Borongaju, a nastavilo se u Trećoj
ekonomskoj školi u Zagrebu pa je i logičan slijed bio da svoje obrazovanje nastavim na Ekonomskom
fakultetu u Zagrebu. Iako, utjecaj na odabir srednje škole i fakulteta su imali moji roditelji, ali i sestra
koja s odličnim ocjenama u srednjoj školi nije upisala željeni fakultet, tako da su moje želje o gimnaziji
pale u drugi plan dok je strukovna škola bila sigurnija i bolja opcija.
Upis na fakultet je specifična priča; naime, moja želja je oduvijek bila da upišem sociologiju i
psihologiju, no želja mojih roditelja je bila da nastavim ekonomsko obrazovanje zbog uspjeha u
srednjoj školi. U vrijeme kad sam upisivala fakultet nije bilo mature već prijamni ispiti, a prijamni ispit
za EFZG-u odvijao se prije onog na Filozofskom fakultetu. Pošto sam prijamni na EFZG-u prošla,
odlučila sam ga i upisati jer nisam znala kakav će biti ishod na Filozofskom. Zbog znatiželje, otišla sam
na prijamni na Filozofskom fakultetu te se kasnije ispostavilo da sam i tamo ostvarila pravo upisa. No,
pošto je školarina za EFZG već bila plaćena, odlučila sam tu i ostati.
Pošto sam potekla iz ekonomske škole, većina kolegija su mi bili poznati i nisam imala problema s
polaganjem kolegija koja inače zadaju muke studentima. Međutim, prvih godina na fakultetu nisam
znala što točno želim i radim na EFZG-u sve dok kao izborni kolegij nisam upisala „Marketing
neprofitnih organizacija“. Tada sam shvatila čime se želim baviti u životu. Upravo zbog spomenutog
izbornog kolegija, počela sam kao izborne kolegije odabirati one s katedre za Marketing jer me to
najviše zanimalo. U njima sam se pronašla i bili su mi najzanimljiviji; slijedom tih okolnosti upisala
sam smjer Marketing.
Moj studentski život nije bio tipičan jer sam s navršenih 18 godina počela raditi putem studentskih
ugovora pa je od početka fakulteta svaki moj dan izgledao tako da sam odmah po završetku
predavanja žurila na posao, s time da sam radila u banci koja je imala striktna pravila i smjene. S te
strane mogu reći da mi studentski život fali, pogotovo stvaranje povezanosti s kolegama s fakulteta,
no sve sam nadoknadila s prijateljicom s kojom sam otišla na apsolventsko putovanje kad je ona
diplomirala, tako da sam ga ja „obavila“ i prije svoje diplome.
Želja da radim u neprofitnom sektoru je bila sve veća, no na svaki natječaj na koji sam se prijavila
nedostajalo je iskustvo u području koje mene zanima, a 9 godina radnog iskustva u banci i 2 godine
rada u računovodstvu nisu išle tome u prilog. Zbog nedostatka iskustva u neprofitnom sektoru,
odlučila sam se uključiti volonterski, konkretno u organizaciju projekta „72 sata bez kompromisa“ od
strane SKAC kluba. Riječ je o međunarodnom volonterskom projektu koji ima za cilj poticanje
volonterstva među mladima između 16 do 30 godina. U Hrvatskoj se održava od 2015.godine te
okuplja preko 5500 mladih u 750 volonterskih akcija koje se održavaju u 3 dana. Radila sam u
organizacijskom timu projekta koji je bio zadužen za kontaktiranje različitih ustanova i udruga sa
ciljem organizacije volonterskih akcija, kao i u promotivnom timu koji je bio zadužen za poticanje
mladih za sudjelovanje u projektu. Beskompromisnost iz naslova projekta proizlazi iz činjenice da
prijavljeni volonteri ne znaju do večeri prije održavanja volonterskih akcija, na koju akciju su
dodijeljeni – hoće li će biti zaduženi za druženje s osobama iz domova za starije i nemoćne, uređivati
okoliš, bojati dječji parkić i sl.
U organizacijskom timu provela sam dvije godine te što mi je otvorilo vrata da počnem raditi u Centru
za psihološku podršku i razvoj „Pričaj mi“. Centar „Pričaj mi“ je udruga koja se bavi pružanjem

psihosocijalne pomoći djeci, mladima i roditeljima kroz kreativne, edukativne i terapijske sadržaje s
ciljem poboljšanja kvalitete njihova života. U centru se organiziraju grupne i individualne radionice za
roditelje i djecu vođene od strane psihologinja specijaliziranih za rad s djecom, s ciljem promicanja
razvoja emocionalne inteligencije. Centar je imao potrebu za angažiranjem nekoga ekonomske struke
tko bi im pomogao u organizaciji projekta „Ku-kuc! Priča je unutra“ kroz godinu dana. To je bilo moje
prvo službeno radno iskustvo u neprofitnom sektoru.
Moje zaduženje na projektu bilo je da organiziram proizvodnju istoimenog didaktičkog pomagala u
nakladi od 800 primjeraka. „Ku-kuc! Priča je unutra je didaktičko pomagalo namijenjeno za igru cijele
obitelji. Ono predstavlja kutiju u kojoj su sadržani različiti elementi za igru. Temelj didaktičkog
pomagala je Šumska priča – problemska priča za djecu na temu komunikcije na koju se nadovezuje
„Pod povećalom: kutak za odrasle“ – testovi za odrasle na temu različitih obrazaca komunikacije,
rješavanja sukoba i korištenja lutaka u igri s djecom. Sva kutija sadrži 7 prstić lutaka – vjevericu, ježa,
krticu, jelena, crnu pticu i sovu izrađene od filca i pamuka, prostirku za igru u obliku livade, stablo
punjeno pirovim ljuskicama te 5 drvenih stalaka. U knjižicu su uključeni i prijedlozi za igru pomoću
nedovršenih priča kao i upute za izradu drvenih štambilja i šumske zimnice za ptice.
Navedenim projektom Centar „Pričaj mi“ je tada prvi puta pokušao ne ovisiti isključivo o dobivenim
natječajima za provedbu svojih aktivnosti već se okušati u obavljaju dozvoljene gospodarske
djelatnosti udruga.
U projektu sam bila zadužena za ostvarivanje preduvjeta da se udruga može početi baviti
gospodarskom djelatnošću te organizacijom proizvodnje svih elemenata didaktičkog pomagala i
organizacijom prodaje i promocije iste. Ideja je bila da proizvod i cijele priča oko Ku-kuc kutije bude
ekološki i socijalno održiva. Svi elementi za igru izrađeni su od prirodnih materijala, a u izradi šivanih
elemenata sudjelovale su brojne druge udruge poput Udruge Kamensko, Udruge Ozana, Udruge Srce
Rijeka, Udruge IKS iz Petrinje i Socijalne zadruge Pružimo ruke iz Bjelovara. Željele smo da ako kao
udruga trebamo platiti nekoga da nam pomogne u šivanju i izradi elemenata Ku-kuc kutije, da ti novci
budu usmjereni drugoj udruzi koja okuplja socijalno osjetljive skupine.
Nakon proizvodnje, glavni zadatak mi je bio osmišljavanje načina promocije Ku-kuc kutije. Bila sam
zadužena za organizaciju sudjelovanja Centra Pričaj mi na različitim sajmovima kao što su: Interliber,
Dani beba, djece i trudnica, Sajam dobrosusjedstva, Sajam Sretno dijete i sl.
Jako smo ponosne što smo 2019.godine bile u mogućnosti, u suradnji s Raiffeisenbank Austrija,
organizirati natječaj za doniranje 60 primjeraka Ku-kuc kutija vrtićima, školama i drugim institucijama
na području od posebne državne skrbi.
U akademskoj godini 2019/2020 imala sam priliku pohađati „Akademije poslovnih vještina“ koji
organizira ACT grupa. Riječ je o programu koji okuplja ljude iz poslovnog svijeta konkretno poduzeća
poput A1, INA-e, Atlantic grupe, Philip Morisa i mnoge druge koji su držali predavanja na različite
teme poput vođenja, managementa, financija, komunikacije i sl.a namijenjen osobama koje rade u
neprofitnom sektoru. Akademija je bila organizirana u obliku cjelodnevnih predavanja i radionica.
Akademija poslovnih vještina je stvarno hvale vrijedan projekt jer omogućuje osobama iz neprofitnog
sektora stjecanje potrebnog znanja, razmjenu iskustva i dobivanje savjeta od puno iskusnijih
menadžera iz poslovnog svijeta. Na akademiji sam upoznala i puno drugih mladih ljudi koje rade u
udrugama ili start-upovima. Sve su to mladi ljudi koji su izuzetno vrijedni i puni entuzijazma u
promicanju svojih ideja.
Nakon spomenutog projekta „Ku-Kuc! Priča je unutra“, otvorila su mi se vrata da počnem raditi u
Udruzi “Crveni nosovi klaunovidoktori”. Riječ je o udruzi koja pomoću umjetnosti profesionalnog

klauniranja, humora i smijeha želi vratiti ljudima u teškim i kriznim situacijama i okolnostima osjećaj
radosti, sreće i optimizma. U Udruzi radim na Donacijskom programu „Smijehonoše“ koji uključuje
građane u redovito mjesečno doniranje kako bismo i dalje mogli nastaviti provoditi našu misiju
odnosno donositi osmijeh onima kojima je to najpotrebnije. Želja nam je da klaun bude prisutan u
svakoj bolnici u Hrvatskoj za svako dijete, a to nismo u mogućnosti ostvariti bez naših donatora.
Najljepši dio mog posla je to što imam priliku neposredno vidjeti promjenu atmosfere koju naš klaun
donosi u bolnice i to što mogu čuti povratne informacije od roditelja, djece i starijih osoba koje smo
posjetili i vidjeli koliko to njima znači. Nekad kad budem umorna ili kad nešto ne ide po planu, tada su
baš te povratne informacije nešto što mi daje vjetar u leđa. Zahvalna sam što imam priliku raditi u
organizaciji koja je partnerska organizacija međunarodne organizacije „RED NOSES International“ .
Velika je stvar imati prilike učiti od drugih i većih organizacija koja djeluju na međunarodnoj razini i u
zemljama koje imaju razvijeniji civilni sektor.
Što se tiče planova za budućnost, voljela bih ostati raditi u neprofitnom sektoru. Svakako se i
narednih nekoliko godina vidim u „Crvenim nosovima“ jer mislim da mogu još puno toga od njih
naučiti, ali isto tako smatram kako u ovih 2 godine koliko tamo radim nisam uspjela pokazati sve
svoje kapacitete i ideje. U svakom slučaju, i dalje se vidim u civilnom sektoru jer mi je želja nekako
utjecati na njegov razvoj u budućnosti.
Pošto sam još uvijek studentica i nekoliko ispita me dijeli do kraja, moram priznati da od kad je
COVID-19 prisutan, lakše mi je koordinirati studentske i poslovne obveze jer kako radim od doma
lako se prebacim s linka za sastanke u 16h na link za predavanje. Nekako se tješim da je kratak put
studiranja ispred mene i da će ova napornija vremena ubrzo završiti.
Savjet koji bi dala studentima je da uživaju u studentskim danima. Na završnim godinama studija bi
svakome preporučila da se uključi u rad neke studentske udruge, volontiranje ili rad preko
studentskog servisa. Osim vrijednog iskustva, to je nešto što svi poslodavci cijene i što im može
pomoći da se razlikuju od svih drugih pristiglih prijava za neko radno mjesto. Znam da se to puno
puta već moglo čuti, ali najvažnije od svega je otkriti koje je područje koja ih najviše zanima i gdje se
vide u budućnosti, te ustrajati u realizaciji vlastitih želja i ciljeva. Jer sve što možemo zamisliti,
možemo i ostvariti.

Lovro Ibriks

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Društvene mreže

KONTAKTIRAJTE NAS