Site Loader

Jurgen Ruesch i Gregory Bateson su 1951. godine  uveli pojam metakomunikacije u njihovoj knjizi Communication: The Social Matrix of Psychatry. Prefiks meta dolazi iz starogrčkog prijedloga kojega se otprilike prevodi kao poslije, ali u modernom dobu ovaj prefiks obično opisuje kvalitetu samo-reference, odnosno da je nešto o sebi. Npr. metakognicija se odnosi na svijest pojedinca o njegovoj mentalnom procesu, a metateorija je teorija o teoriji. Značajnost metakomunikacije nadilazi očitu činjenicu da komunikacija može biti tema rasprave, pa se zapravo komunicira o komunikaciji. Tako su i Reush i Bateson definirali navedeni pojam, kao komunikacija o komunikaciji i kao novi stupanj komunikacije koji je nastao tijekom čovjekove evolucije želeći prikazati neke kompleksne, kreativne i duboko paradoksalne kvalitete socijalne interakcije.

U jednom od svojih eseja, A Theory of Play and Fantasy, Bateson opisuje opažanja da ljudska verbalna komunikacija istovremeno djeluje na više nivoa apstrakcije. Iza denotativne razine (doslovni sadržaj onoga što se govori) nalaze se dvije apstraktnije razine: metajezična (poruka o jeziku koji se koristi) i metakomunikacija (poruke o odnosu između govornika). Te dvije razine, tj. njihove poruke, najčešće su implicitne u komunikaciji, ali mogu biti i eksplicite, npr. osoba bih drugoj osobi mogla reći „Budimo prijatelji!” (eksplicitno) ili se može samo ponašati prijateljski (implicitno). Od iznimne važnosti je tip implicitne metakomunikacijske poruke o interpretaciji  signala prijateljstva ili neprijateljstva.

Iz Batesonove teorije proizlazi da veliki dio ljudske komunikacije ima potencijal stvoriti paradoks ako svaka poruka uključuje implicitnu metakomunikaciju o odnosu između govornika koji u stvarnosti klasificiraju poruku kao jednu od određenih vrsti (prijateljsku ili neprijateljsku). Dakle, poruka se može proizvesti samo u određenom kontekstu i načinu, implicirajući odnos govornika. Tako npr. jednostavna poruka kao „Molim vas, proslijedite sol”. podrazumijeva neki odnos između govornika i slušatelja, ovisno o situacijskom kontekstu i upotrebi metakomunikacijskih signala poput izraza lica i ton glasa. Spomenuta poruka mogla bi biti ponuda za započinjanje razgovora ili potez da se ne započne razgovor. Metakomunikativni paradoks na određeni način destabilizira značenja poruka, pa tako i zahtjev za sol može biti početak lijepoga prijateljstva.

Također, kreativne i prilagodljive kvalitete čovjekove komunikacije i sklonost zbunjenosti i nejasnoći ovise o potencijalu za paradoks. Na metajezičnoj razini, riječi se, paradoksalno, odnose i ne odnose na određene stvari što za rezultat ima da one mogu označavati različite stvari u različitim situacijama – i kao daljini rezultat, može dovesti do nesigurnosti i zbunjenosti kod interpretacije poruke. Uzimajući već navedeni primjer, „Molim vas, proslijedite sol”, sol se može odnositi na sol na stolu ili na vreće soli na podu. Dakle značenje poruke uvijek treba interpretirati u kontekstu, a taj je kontekst uokviren metajezičnim i metakomunikacijskim aspektima same. Otuda je odnos smisla i konteksta poruke potencijalno paradoksalan. Bateson je usporedio ljudsku komunikaciju s igrom koja slijedi određena pravila, od kojih se neka stalno stvaraju i otkrivaju kako ljudi napreduju – stoga, kontradiktorno, slijedeći i ne slijedeći pravila.

Ines Grahovac

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *