Site Loader

Pitanje razine osobne slobode relativno je nova tema društvenih mreža. Građani se boje da je
njihovo pravo na slobodu, kao i pravo na slobodu govora, ugroženo te da situacija ne teži ka
skorijoj promijeni. Samim time ugrožena je i demokracija kao sustav. Pojam demokracija
označava pluralistički oblik vlasti u kojem sve odluke neke države donosi izravno ili
neizravno većina njezinih građana putem izbora. Kada su ti uvjeti ispunjeni, vlast se može
opisati kao demokratska, a da bi se sustav nazivao demokratskim, pored većinskog principa
mora zadovoljavati i kriterije kao što su ravnopravnost svih članova društva, osobna sloboda
tih članova, sloboda informacija i sloboda izražavanja, odnosno, slobodnog govora. Također,
svojim članovima mora pružiti i aktivno biračko pravo. Uzevši u obzir navedene podatke i
uvjete za postojanje demokratskog sustava, zemlje demokraciju uspostavljaju na različite
načine, konkretno, usporedit ćemo kako ti čini Hrvatska, a kako su to učinile Sjedinjene
Američke Države. Izbor zastupnika u Hrvatski sabor, odnosno parlamentarni izbori, održavaju
se svake četiri godine. Zastupnike u Sabor biraju, na temelju općeg i jednakog biračkog prava,
svi hrvatski državljani s navršenih 18 godina života, osim onih koji nemaju aktivno biračko
pravo. 140 zastupnika u Sabor bira se tako da se područje Republike Hrvatske podijeli na
deset izbornih jedinica te se u svakoj izbornoj jedinici, na temelju lista, bira po 14 zastupnika.
Ukupan broj važećih glasova koji je dobila svaka lista dijeli se s brojevima od 1 do zaključno
14, a od svih dobivenih rezultata, zastupnička mjesta osvajaju one liste na kojima se iskaže 14
brojčano najvećih rezultata. Svaka od tih lista dobiva onoliki broj zastupničkih mjesta u
Saboru koliko je postigla pojedinačnih rezultata među 14 brojčano najvećih rezultata. Sabor i
predsjednik Hrvatskog sabora s premijerom na čelu, čine glavno upravno tijelo u Hrvatskoj. U
SAD-u, jednoj od svjetskih velesila, izborni proces ipak je nešto drugačiji. U slučaju izbora
predsjednika i potpredsjednika SAD-a zapravo je riječ o posrednim izborima u kojima
građani SAD-a koji su registrirani za glasovanje u jednoj od pedeset američkih država ili u
Washingtonu D.C., mogu glasovati neizravno za kandidate, već za članove izbornog ureda
(Electoral college) koji tada glasaju "u njihovo ime". Kandidat koji dobije apsolutnu većinu
izbornih glasova (najmanje 270 od ukupno 538) bira se na tu funkciju. Ako nijedan kandidat
ne dobije apsolutnu većinu glasova za predsjednika, Zastupnički dom će izabrati
najpovoljnijeg kandidata za predsjednika; ako niti tada nitko ne dobije apsolutnu većinu
glasova za potpredsjednika, Senat će izabrati potpredsjednika. Načelno, američki građani ne
glasaju za svoje čelnike, već okružnim članovima izbornog ureda sugeriraju kojeg kandidata
preferiraju, a u konačnici nije bitan ukupan broj glasova unutar populacije već broj
"osvojenih" država unutar zemlje. Tako je, primjerice, Hillary Clinton na izborima 2016.
osvojila jednak broj glasova građana kao i Barack Obama 2012. međutim, njeni su glasovi bili
koncentrirani u manjem broju država što u američkom političkom sustavu, može imati velik
utjecaj na ishod. Iako je Hillary osvojila veći broj glasova ukupno, Trump je "osvojio" više
država i time preuzeo upravnu vlast u državi. Ono što se često predbacuje američkog načinu
glasanja je svojevrsno nepoštivanje većinskog principa, no mnogi također ističu i nedostatak
ravnopravnosti uslijed miješanja utjecajnih pojedinaca direktno u politiku i zakone države te
nerijetko dolazi i do lobiranja.

Lovro Ibriks

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *