Site Loader

 

Lajoš Žager je, uz mnoge druge funkcije, i profesor na katedri za računovodstvo. Podijelio je s nama priču kako je biti dekan na tako velikom fakultetu, te mnoga iskustva koja je prošao kroz svoj životni put.

Rođen  sam u  Velikoj Pisanici, gdje sam završio osnovnu školu, a srednju školu sam završio u Bjelovaru. Prve dvije godine bila je to opća srednja škola te smo nakon toga birali smjer. Izabrao sam ekonomski smjer i završio ekonomsku školu.  Po završetku morao sam u vojsku.  Nakon  povratka iz vojske zaposlio sam se te neko vrijeme radio dok nisam počeo razmišljati o studiju. U to vrijeme nije se upisivalo na  fakultet kao sada. Bilo je to vrijeme prijemnih ispita  i moralo se kombinirati na koji prijemni možemo ići, pogotovo mi koji smo dolazili iz malih mjesta izvan Zagreba. Ja sam se odlučio za dva prijemna, između ostalog i zato što su se održavala dva dana za redom, na Ekonomskom fakultetu i Poljoprivrednom fakultetu (danas je to Agronomski fakultet) . Položio sam oba prijemna ispita i odlučio sam se za Ekonomski fakultet. Danas sam siguran da je to bila dobra odluka i nisam požalio zbog toga. To što sam danas profesor na Ekonomskom fakultetu, na neki način je logičan slijed događaja. Ne mogu reći, kao što se to ponekad ističe, da sam oduvijek želio biti profesor ili da se sve dogodilo sasvim slučajno.

Na studij sam krenuo 1982. godine i tada sam prvi puta došao u Zagreb. Doći u Zagreb, iz relativno malog mjesta, kao što je Velika Pisanica bilo je doista vrlo impresivno. Ne mogu reći da mi je odlazak od kuće i dolazak u Zagreb teško pao.  Naprotiv, sve mi je bilo novo i interesantno. Brzo sam se navikao na Zagreb i zapravo mi to nije bio nikakav šok. Naprotiv, bilo je to lijepo i uzbudljivo razdoblje. Međutim, ipak sam često vikendima putovao doma i sve praznike provodio sam doma.  Nakon završenog fakulteta, kratko vrijeme radio sam u Bjelovaru i Đurđevcu, pa sam živio u Velikoj Pisanici. Ako se izuzme ta godina, u Zagrebu sam neprekidno od početka studija pa sve do danas. Već dugo vremena živim u Sesvetama.

Tijekom studentskih dana, dosta sam radio. Za nas koji smo na studij došli iz mjesta izvan Zagreba, to je bilo prilično skupo i to nisu bili baš  bili idealni uvjeti za studiranje. Između ostalog i zbog toga sam često putovao doma jer sam se s roditeljima bavio poljoprivredom i na taj način sam zarađivao za studij. Primjerice, asocijacija na 1. svibanj (1. maj) i danas mi je sadnja kukuruza. Lipanj me asocira na košnju livada i sušenje sijena, srpnja na žetvu itd. Međutim, bilo je vremena i za čitav niz drugih aktivnosti. Puno vremena provodio sam igrajući nogomet u malom lokalnom klubu (NK Bilo – ovo Bilo dolazi od Bilogore) u rodnom mjestu te sam trenirao taekwondo. U ono vrijeme bila je popularna košarka pa smo išli u Dom sportova na utakmice Cibone. Tada je Cibona doista bila vrhunska – starije generacije zasigurno se sjećaju vremena braće Petrović, Knege, Nakića, Čuture, Ušića i drugih. Nadalje, utakmica Dinama na Maksimiru iz onih vremena i danas se vrlo rado prisjećam.  Osim toga, i danas se rado prisjećam raznih događanja i druženja u Studentskom centru i domu na Savi. Bila su popularna kina, odlasci u kazališta. Što se studentskih dana tiče, nakon nekog vremena shvatite, da su to ipak, u većini slučajeva,  najljepši dani tijekom našeg života, najjednostavnije i najležernije vrijeme, vrijeme koje je lijepo ispunjeno čitavim nizom različitih zanimljivih aktivnosti. Međutim, treba istaknuti kako je na vrijeme potrebno shvatiti nešto što je vrlo značajno. Ako želite biti uspješan student koji na vrijeme izvršava svoje obveza i pri tom imati dosta vremena za ostale aktivnosti, morate biti organizirani što, prije svega, znači da morate učiti redovito. Na taj način trošite manje vremena, najviše naučite, a toga ostaje Vam puno vremena za ostale aktivnosti.

Redovno sam pohađao nastavu, što ne znači da nikada nisam izostao s nastave, ali sam ustrajao biti redovit. Nikad nisam pao ni kolokvij ni ispit, dakle izlazio sam na ispit kada sam bio spreman. Što se tiče samih kolegija to je bilo drugačije vrijeme, danas je stvar vjerojatno povoljnija u tom kontekstu jer kolegij imate samo u jednom semestru i nakon toga polažete ispit. Kolegij kojeg sam se početkom studija najviše plašio je bio njemački jezik koji se je slušao četiri semestra, nije bilo kolokvija, a ispit je bio tek na kraju nakon odslušana četiri semestra. Na početku sam shvatio da bi s tim moglo biti problema pa sam krenuo na tečaj njemačkog u školu stranih jezika. Ipak, sve to dobro je prošlo bez ikakvih problema.

U odnosu na današnje vrijeme, studij je bio drugačije koncipiran i većina kolegija se je slušala dva semestra.  Mi smo tako, između ostalog, na prvoj godini imali tri kolegija – Matematiku, Statistiku i Računovodstvo. Tada se u studentskoj populaciji pričalo kako je onaj tko je to položio uglavnom završio fakultet, samo je pitanje koliko će to trajati. U ono vrijeme studij je trajao četiri godine, prve dvije godine bile su zajedničke, a smjer se birao na trećoj godini. Izabrao sam smjer Razmjena i tržište, danas bi se to zvalo marketing. Završio sam, te kratko vrijeme, prije nego sam se zaposlio na fakultetu, radio u marketingu. Međutim, nije to bilo ono što se danas podrazumijeva pod marketingom. Nakon nekog vremena javio sam se na natječaj za asistenta, u ono vrijeme asistenta pripravnika na fakultetu, na kolegiju koji se zvao Ekonomska analiza poslovanja. Zaposlio sam se na Ekonomskom fakultetu kao asistent pripravnik 1987. godine. Tada sam već bio upisan na poslijediplomski studij Razmjena i tržište. S obzirom na to da sam počeo raditi na kolegiju Ekonomska analiza poslovanja, sugerirano mi je da promijenim smjer poslijediplomskog pa sam krenuo na smjer Računovodstvo i poslovne financije. Od tada se de facto bavim problematikom računovodstva. Slušajući kolegij Računovodstvo na prvoj godini studija, kao i mnogi drugi studenti, imao sam pomalo averziju prema tom kolegiju. Međutim, najčešće se tu radi o stereotipima i pogrešnim predodžbama. Zapravo je računovodstvo, ako se dobro predaje, jedan vrlo interesantan kolegij koji studentima otvara dobru perspektivu za čitav niz dobrih i interesantnih poslova. Osim toga, i studenti često ističu kako je to kolegij gdje se nauči nešto što je važno za praksu. Između ostalog,  zbog toga mnogi naši studenti upisuju smjer Računovodstvo i revizija. Dakle, od 1987. bavim se računovodstvom i to je definitivno bio dobar izbor. Danas predajem kolegije Računovodstvo I, te dva kolegija koja su, uvjetno rečeno, moja specijalnost i to su Revizija i Analiza financijskih izvještaja. Osim toga, predajem i na stručnom studiju te na poslijediplomskim studijima na našem fakultetu te na nekim drugim fakultetima u Hrvatskoj i inozemstvu.

Magistrirao sam i doktorirao na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Međutim, tijekom godina bio sam na različitim specijalizacijama, seminarima, edukacijama, konferencijama u mnogim državama. Rado se prisjećam mog prvog putovanja u Ameriku na University of Kentucky (Lexington, 1995.) i to je bilo jedno odlično iskustvo. Nakon toga bio sam u Institutu ovlaštenih računovođa u Engleskoj i Wealsu, to je bilo razdoblje kada se kod nas po prvi puta pripremala edukacija i ispit za zvanje ovlašteni revizor. Prije nekoliko godina bio sam na jednoj vrlo interesantnoj radionici koja je bila organizirana na Harvardu i MIT-u. Bilo je jedno isto tako vrhunsko iskustvo. Inozemna iskustava, iskustva drugih uvijek su zanimljiva i treba ih razmotriti. Često nas profesore studenti pitaju isplati li im se ići na razmjenu na neku drugu instituciju izvan Hrvatske. Moj odgovor je uvijek potvrdan bez obzira na to gdje se ide. Radi se u pravilu o novim iskustvima i, osim toga, važno je da se uvjetno rečeno maknemo od toga što radite svakodnevno. Neovisno o svemu tome, jako volim putovati, ali ne volim nigdje dugo ostati.

Kada imate toliko godina koliko ja imam i još ako ste uz to relativno uspješni, tijekom karijere dobiti ćete značajan broj nagrada. Dobio sam nekoliko nagrada „Mijo Mirković“ za knjige na kojima sam radio i to su mi vrlo drage nagrade.  Ima jedan citat koji često spominjem – „to work, to finish, to publish“  – što znači da ono što napišemo trebamo objaviti.  Ako ne objavim knjigu, kad stanem pred studente, rekli bi se da nisam baš vjerodostojan. Ono što pričamo studentima mora biti javno objavljeno i podložno kritičkom sudu javnosti. U tom kontekstu mislim da je pisanje udžbenika za naše studente vrlo važno. Primjerice, s kolegicama i kolegama s kojima najbliže surađujem objavio sam prošle godine tri knjige. To su koautorski radovi u kome je akumulirano višegodišnje iskustvo. Ja vam jako volim u te, uvjetno rečeno projekte, uključivati mlađe suradnike. Ako pogledate te tekstove uvijek se tu nađe i poneko novo ime.  Ako za tako nešto dobijete i neku formalnu nagradu,  onda vam  to super. Vrlo su mi drage nagrade koje sam dobio od studentskih udruga.  Isto tako, drago mi je i priznanje koje sam dobio od Sveučilišta u Mostaru za razvoj tog sveučilišta. U kontekstu nagrada volim istaknuti kako sam počasni profesor na jednom državnom sveučilištu u Ukrajini. Svi na neki način vole primati neke nagrade i priznanja, ali treba biti objektivan i razumjeti kako neke od tih nagrada dobijete jer ste u nekom trenutku na nekom mjestu, a neke dobijete zato što ste ih stvarno zaslužili. Zato su mi nagrade od studenata nekako najdraže. Osim toga, vrlo značajnom nagradom smatram i to kada mi se javi neki od mojih bivših studenata. Ovih dana dobili smo rezultate studentskih anketa za kolegije prošlog semestra. Ponekad mislim da su komentari iz tih anketa najvrjednija nagrada. I konačno, kada shvatite da ste sudjelovali u procesu nastajanja ili ste kreirali nešto čega prije nije bilo, bilo da se radi o novim kolegijima, studijima, edukacija, projektima – to je nagrada. Nije vam formalno uručena, ali to doista jest nagrada. Još ako ste uspjeli da na taj način stvorite prostor za mlađe kolegice i kolege, to je stvarno dobar osjećaj, često vrjedniji od neke formalne nagrade.

Volim oblikovati tekstove i pisati. Kada sam bio mlađi puno sam pisao za više stručnih časopisa, između ostalog i zbog toga što se na taj način moglo ostvariti dodatni prihod. Bilo je to teško vrijeme u kome su plaće bile vrlo male. Govorim o devedesetim godina prošlog stoljeća. Na neki način, navika pisanja stručnih tekstova ostala je do današnjih dana. Neki od mojih kolega misle kako to, za nekoga tko je znanstvenik, baš i nije značajna referenca. Ja ne mislim tako, tekstovi koji su usmjerene na rješavanje konkretnih svakodnevnih problema mogu biti interesantni i ponekad vrlo korisni. Takve tekstove sada uglavnom objavljujem u časopisu Računovodstvo i financije koje izdaje Hrvatska zajednica računovođa i financijskih djelatnika. U tom časopisu sam dugogodišnji član uredništva. Osim toga, tijekom godina surađivao sam i s brojnim profesionalnim udrugama. Primjerice, sudjelovao sam u pripremi i provedbi ispita za zvanje ovlašteni revizor. Govorim o devedesetim godina i prvoj takvoj edukaciji u Hrvatskoj. Možda je zgodno spomenuti da je Hrvatsko udruženje revizora 1995. godine izdalo certifikat o zvanju ovlašteni revizor na kome je pisalo da je certifikat izdan u suradnji s Institutom ovlaštenih računovođa Engleska i Walesa.  Dakle, 1995. godine taj certifikat  imao je međunarodnu prepoznatljivost. Danas, puno godina nakon toga, to nažalost, nije tako. Mogu spomenuti i osnivanje Sekcije internih revizora u Okviru Hrvatske zajednice računovođa i   financijskih djelatnika. Radi se o 1998. godini kada smo postali punopravna članica Europske konfederacije instituta za internu reviziju (ECIIA) te pokrenuli edukaciju za zvanje ovlašteni interni revizor koja traje do današnjih dana. Isto tako, savjetovanje Interna revizija i kontrola pokrenuto 1988. godine održalo se je do današnjih dana. Osim toga, sudjelovao sam i sudjelujem u brojnim radnim skupinama i različitim odborima koji se bave rješavanjem konkretnih svakodnevnih problema. Upravo zbog toga, čini mi se kako relativno lako pišem stručne tekstove. Rekao bih čak da ne trošim previše vremena na to. Radi se o kumuliranom iskustvu.

Osim toga, za razliku od mlađih dana, danas mi je hobi nordijsko hodanje. Kada se vratim nakon nekoliko sati hoda, sve ideje sam u glavi provrtio već nekoliko puta, što znači da ne sjedim puno za računalom. Ograničavajući faktor su mi prespori prsti. U kontekstu objavljenih radova značajno mjesto pripada i knjigama o čemu sam već govorio.  Okušao sam se u rječnicima, enciklopedijama, leksikonima. Osim toga, za nas koji se nazivamo znanstvenicima, značajno mjesto pripada i znanstvenim radovima, najčešće člancima koje objavljujemo na različitim konferencijama i u različitim znanstvenim časopisima.  S obzirom na poduže radno iskustvo, sudjelovao sam na brojnim skupovima i objavio značajan broj znanstvenih  radova. Kao i kod knjiga, i ovdje se često puta radi o koautorskim radovima. Naprosto, volim pisati.  Da bi to bilo koliko toliko uspješno, potrebno je čitati i to ne samo stručnu i znanstvenu literaturu, već i mnoge jednostavnije i ležernije tekstove.

U svakom slučaju biti dekan tako velikog fakulteta je doista izazovno. Koliko je to značajna funkcija, vidite čim vam nakon izboru pristižu čestitke sa svih strana. Međutim, kada postane dekan shvatite kako je to zapravo vrlo težak i odgovoran posao. Relativno sam se brzo uklopio jer sam četiri godine prije toga bio prodekan. U to vrijeme bavili smo se rješavanjem nekih problema iz prošlosti. Nakon toga, čini mi se da se fakultet stabilizirao i krenuo uzlaznim trendom. U vrijeme moga četverogodišnjeg mandata, napravilo se je doista puno i jako sam ponosan na to.  Pri tom svakako treba istaknuti kako se tu radi i o zaslugama mnogih kolegica i kolega te o kontinuitetu. Naime, neke dobre stvari koje su se dogodile u mom mandatu pokrenute su prije nego sam postao dekan. Isto tako neke dobre ideje iz mog mandata realizirat će se u budućnosti.  Od onoga što je na prvi pogled vidljivo uređena je knjižnica koja je danas zasigurno jedna od najljepših i najopremljenijih knjižnica. Otvoren je Europski dokumentacijski centar, uređene su mnoge dvorane, fasada i dio krova fakulteta, obnovili smo informatičku opremu i sl. Ono što je još važnije pokrenuti su neki novi studijski  programi i to na svim razinama. Zaposleno je mnogo novih ljudi i ono što je jako važno stvoreni su uvjeti za napredovanje mlađih kolegica i kolega. Mislim da smo samo u toku jedne godine uspjeli više od 60 asistenata ili novaka promovirati u zvanje docenta. Nadalje puno pažnje posvećeno je međunarodnoj prisutnosti. U tom kontekstu dobivena je prvi puta EPAS akreditacija na 5 godina za naš program na engleskom jeziku (BDiB). Osim toga, stvorene su i temeljne pretpostavke za dobivanje prestižne međunarodne AACSB akreditacije koju je dobivena nedugo nakon završetka mog mandata. Zgodno je istaknuti da je aktualni dekan za čijeg mandata je dobivena ta akreditacija, u mojem mandatu bio prodekan zadužen za akreditacije. Moglo bi se nabrojiti još podosta lijepih stvari. Međutim, ono na što sam posebno ponosan iz toga vremena je dobra komunikacija i dobra suradnja sa studentima. Biti dekan tako velikog fakulteta nije jednostavno. Uložio sam u to mnogu truda, rada, vremena i živaca. Međutim, nije mi žao zbog toga. Naprotiv, ponosan sam na činjenicu da sam bio dekan Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Volim komunicirati sa studentima i dosta mi teško pada ova korona i epidemiološke mjere. Online nastavu uredno odrađujem, međutim ne mogu reći da baš uživam u tome. Daleko više volim nastavu u dvorani. Međutim, treba se ponašati odgovorno i doista zdravlje treba staviti na prvo mjesto. Nadam se da će se uvjeti uskoro poboljšati te da ćemo opet u dvorane. Nastavu doista volim. Kod mene u dvorani je, u pravilu, živahna atmosfera, puno se komentira, priča. Prisjećam se vremena kada mi je jedan kolega pomalo zamjerio što je u mojoj dvorani, s njegovog aspekta, bilo jako dinamično i živahno i nije mu bilo jasno kako je to moguće na nastavi iz računovodstva. Ista atmosfera je i na konzultacijama. Jedan sam od onih profesora koji se vesele povratku u dvoranu.

Studirajte, ponašajte se kao normalni pametni mladi ljudi i to je jedini savjet koji valja uvažavati. Znam da mladi ljudi ne vole savjete pa često puta izbjegavam davanje savjeta. Međutim, da biste imali dovoljno vremena za čitav niz aktivnosti koje vas zanimaju treba redovito izvršavati svoje studentske obveze. Na taj način odgovorni  ste prema sebi i svojim obiteljima, a osim toga imate i dovoljno vremena. Nadalje, shvatite da sve što radite nije i ne mora biti uvijek interesantno i zabavno. Jednom prilikom kad mi se je jedna naša kolegica požalila na posao koji joj je bio pomalo dosadan, rekao sam joj da se to zato i zove posao te da to nije hobi. Drugim riječima, ako vam se nešto ne sviđa, pokušajte to promijeniti, ali nemojte očekivati da će vam baš sve što radite biti interesantno i zanimljivo. Iskoristite vrijeme dok ste studenti jer to vrijeme, htjeli mi to priznati ili ne, relativno brzo prolazi.

 

Lovro Ibriks

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *