Site Loader

 

Shvatio sam da je teorija iskustvo tisuća drugih prije nas, a najskuplje se uči na vlastitim greškama.

 

Ljubo Jurčić, profesor često i rado viđen na fakultetu i izvan njega, svojom stručnošću, otvorenošću i iskrenošću uspio nas je iznenaditi i nasmijati, govoreći o svom životnom putu kao nikada do sada. 

Prva četiri razreda osnovne škole sam završio u rodnim Ružićima u BiH, a preostala četiri u  Grudama, sedam kilometara od rodne kuće. Često smo trčali do škole kako bi došli ranije i igrali nogomet. Zatim smo uletjeli u razred, učili što je trebalo i poslije opet otrčali igrati nogomet kojih sat vremena. Kada bi se konačno vratili doma nešto pojesti brzo su nas poslali na njivu ili u šumu raditi, a navečer se palila petrolejka (ako nije bilo struje toga dana) i učilo se.

Srednju Elektrotehničku školu sam upisao u Zagrebu. Već sam u osnovnoj školi postao predsjednik razreda, a opet sam biran i u srednjoj. Vodio sam fotografsku sekciju i nastavio igrati nogomet s novim društvom. Bio sam nestašan kao i prije. U to vrijeme postao sam član Kulturno-umjetničkog društva gdje sam uz ostalo fotografirao predstave. Ukratko, fotografija je bila u to doba dobar izvor prihoda. Fotografirao sam svadbe, krštenja, krizme, priredbe, natjecanja i slično. Zarađivao sam i kao fizički radnik, ali najviše popravcima kućanskih aparata. Taj mi je posao odlično išao.

Iako sam već radio razne poslove upisao sam studij elektrotehnike. Uz studiranje radio sam u kazalištu. Počeo sam kao majstor rasvjete, zatim kao majstor tona i inspicijent.  Na kraju sam dosegnuo mjesto pomoćnika redatelja. Dosta sam izostajao s vježbi koje smo bili obvezni pohađati prije ispita. Tako bih u svibnju i lipnju nadoknađivao propuštene vježbe dok su drugi već učili za ispit. Kako sam pao drugu godinu htjeli su me poslati u vojsku, ali mi se nije išlo pa sam se prebacio na Ekonomski fakultet kako bih odgodio služenje vojske.  Zakon je dozvoljavao da jednom možeš promijeniti fakultet radi odgode služenja vojnog roka. Na Ekonomiji je većem broju studenata matematika predstavljala problem. Iskoristio sam priliku i počeo davati instrukcije. U to vrijeme mnogi direktori nisu imali diplomu, a donesen je zakon kojim su svi na toj poziciji morali biti fakultetski obrazovani. Direktori su također tražili instrukcije i bili spremni skupo ih platiti. Tako sam otkrio novi izvor prihoda.

Da sažmem, počeo sam s poljoprivredom i građevinskim radovima, radio elektro instalacije  po kućama (što je bilo malo lakše, ali nismo imali dobre alate), zatim, nakon drugog razreda srednje škole prešao sam na  popravljanje kućanskih aparata i elektronike, izrađivao razne elektronske uređaje: pojačala, light show uređaje, regulatore rasvjete, a  fotografiranje je stalno bilo dodatni posao… Pozicije tonskog režisera i pomoćnika redatelja su bile značajan napredak. S manje troška i snage, veći prihodi. Instrukcije su za mene bile kao da sam skočio iz željeznog u internetsko doba: zarađivanje podučavanjem, umjesto čekićem, kliještima,  lemilicom, šrafcigerom, gradnjom te bušenjem zidova što sam prije radio. Nakon odrađenog ciklusa instrukcija ostalo bi mi viška novca, a volim putovati. Tako sam za mali novac Interrailom s prijateljem proputovao cijelu Europu.

Posebno pamtim nekoliko kolegija, primjerice političku ekonomiju koja me jako zanimala, ali i sociologiju. Taj predmet je sa mnom slušala jedna kolegica zbog koje bih petkom redovito išao na predavanja (osmijeh). Matematiku i statistiku sam većim dijelom znao od prije… Profesori Horvat i Babić su me uzeli za demonstratora na kolegiju Ekonomska analiza, s puno matematike. Na fakultetu sam opet počeo s kolegama igrati nogomet, kuglati, družiti se… Kako sam radio u kazalištu i poznavao glazbenike poput Drage Mlinarca i Ibrice Jusića, jedanput mjesečno smo organizirali glazbenu večer u jednoj od dvorana. Vremenom smo svake srijede organizirali i filmsku večer kojom bi također okupili brojne studente i prikazivali filmove po njihovu izboru. Počeli smo organizirati Brucoški tjedan, koji je počinjao vikendom u nekom hotelskom naselju, a završavao idući vikend brucoškom večerom. Bilo je uključeno oko 1.000 studenata. Kroz Brucoški tjedan organizirali bi prigodnu glazbenu i filmsku večer. Jednu večer bi naša dramska grupa izvela predstavu ili dvije u rasprodanom   Kerempuhu ili Komediji… Pokrenuli smo časopis koji je bio svojevrsna prethodnica današnjeg Managera i bilten INFO koji je izlazio češće (na šapirografu). Pokrenuli smo današnju skriptarnicu i od zarade financirali sve  studentske aktivnosti. Nakon nekog vremena došli su iz velikih nakladničkih kuća i vršili pritisak na nas i fakultet da preuzmu skriptarnicu. Uspjeli smo je držati dok sam studirao, nakon čega je ipak fakultet preuzeo. Sve te aktivnosti su me zadržale na EFZG-u. Na Ekonomiji sam dakle bio poprilično angažiran. Bio sam nekoliko godina i predsjednik studentske organizacije i urednik studentskog lista. Dobio sam dvije rektorove nagrade.

Na četvrtoj sam godini studija dobio stipendiju Tvornica elektrotehničkih proizvoda, pa se tamo i zaposlio. Kao pripravniku su mi davali malo zahtjevnije poslove (jer sam došao kao „odličan student“) koje sam uspješno svladavao. Kada bi direktori imali sastanak, pozivali su djelatnike na temu stanja određenih poslova. Mene bi pozivali svako malo jer sam imao više zaduženja pa je direktor imao osjećaj da tamo jedini radim. Ubrzo su tražili novog šefa odjela. Iako mi nije prošla ni puna godina, direktor se sjetio baš mene. Za tu poziciju je trebalo imati barem dvije godine radnog staža. Imao sam prethodno tri godine staža kao tonski režiser. Napomenuo sam direktoru da nemam dovoljno staža u ovom području, na što se on samo nasmijao i rekao da u pravilniku samo piše dvije godine, bez naznake u kojim poslovima.

Kao šef odjela sam počeo primjenjivati naučeno na fakultetu. Uz do tada stečeno znanje trebao sam pomoć nekih profesora za detalje iz određenih područja,  primjerice značenje svake stavke teretnice. Na taj sam način unaprijedio rad svog odjela. Akreditivi, carinske deklaracije i drugi dokumenti o kojima sam učio su bile dobar temelj, ali kako bih ispravno primijenio naučeno u praksi trebalo je znati sitnice. Bez znanja stečenog na fakultetu ne bih mogao uspješno raditi taj posao. Shvatio sam da je teorija iskustvo tisuća drugih prije nas, a najskuplje se uči na vlastitim greškama. Poruka studentima je da iskoriste vrijeme dok su na fakultetu i nauče ekonomsku teoriju. Opća ekonomska teorija je ništa drugo nego sistematizirano, potvrđeno i uprosječeno iskustvo više tisuća stvarnih poslovnih slučajeva prije nas. Teorija vrijedi za sva vremena, a pojedinačni slučajevi, iako dobri za sadašnje vrijeme, brzo zastarijevaju. Bez poštivanja ekonomskih zakona, koji su u stvari prirodni zakoni, bilo koje poduzeće će sigurno bankrotirati.

Nakon kratkog rada kao šef izvoza postao sam direktor cijele vanjske trgovine u Tvornicama elektrotehničkih proizvoda – TEP. Cijeli život sam ostao između ekonomije i elektrotehnike. Iako mi elektrotehnika struji u žilama, stil života ekonomista mi odgovara. Moj dnevni ritam je takav da ujutro sjednem s ljudima na kavu pola sata do sat vremena i poslije čitam nekoliko sati dnevno. Tjedno dobijem nekoliko novih izdanja znanstvene i stručne literature iz raznih područja svog interesa, ali ne čitam sve detaljno jer kada iz nekog područja pročitate desetak glavnih knjiga u jedanaestoj nećete pronaći puno novoga, pa dijelove preskočite.

Dok sam bio demonstrator, dakle prije diplome, već sam držao vježbe. Neslužbeno doduše jer to demonstratori  nisu smjeli, pa smo ih nazivali dodatnom nastavom. Nakon diplome sam nastavio raditi na fakultetu kao asistent u dopunskom radnom odnosu. Na fakultetu sam radio uglavnom poslijepodne, a u poduzeću tijekom dana. Profesor Babić je u jednom trenutku otišao za savjetnika u Libiju pa u Etiopiju, a ja sam dobio njegove studente. Branko Horvat je  „štrajkao“ pa otišao s fakulteta, stoga sam preuzeo i njegove studente. Tako sam uz nositelja predmeta ostao jedini predavač. Uz posao u tvornici sam imao oko 1.200 studenata. Često sam nakon povratka iz arapskih zemalja, noćnim letom, s aerodroma direktno dolazio u osam ujutro održati predavanje na fakultetu.

Održavanje kolokvija u takvoj situaciji je ipak bio prevelik izazov pa sam morao osmisliti kako ih organizirati. Trebalo je rezervirati barem dvanaest dvorana. U početku je bilo teško nagovoriti toliko kolega da mi pomognu. Nakon prvog kolokvija sam sve koji su mi pomogli odveo na večeru. U to vrijeme bi svi zajedno pojeli za 300 kuna u tadašnjim cijenama i popili za više od 2.000 jer bi se zadržali do dugo u noć, a i vino je bilo skuplje od hrane.  Kad se to pročulo među kolegama, za čuvanje drugog kolokvija bilo je više nego dovoljno dragovoljaca (osmijeh).

Početkom devedesetih reformirao se program nastave iz socijalističkog u tržišni. Do tada marksistička politička ekonomija se smatrala pravom, a tržišna vulgarnom ekonomijom. Makro i mikro ekonomiju smo zbog toga do tada predavali pod drugima nazivima. Kad se sustav promijenio bio sam najmlađi od profesora i o tržišnoj ekonomiji znao jako puno. Mnogi su otišli u rat, pa sam predavao veći broj tih „novih“ kolegija, sudjelovao u prevođenju  knjiga, držao predavanja po različitim institucijama o funkcioniranju i tehnikama tržišne ekonomije, tržišnim metodama nacionalne statistike, platnoj bilanci itd. Bavio sam se znanošću punom parom. Većina današnjih profesora su moji bivši studenti. Kad su „zaživjele“ Mikroekonomija i Makroekonomija, Nacionalni računi i drugi predmeti prebacio sam se na Međunarodnu ekonomiju. Kasnije sam zbog potreba fakulteta nekoliko godina predavao i Osnove ekonomije,   Povijest ekonomske misli i štošta drugo. Na fakultetu mi je ugodno, volim ovaj posao. Hobiji su mi planinarenje i vinarstvo.

Dugo sam bio podstanar i skromno živio. Osamdesetih je socijalistička privreda bila u krizi što mi je dodatno otežalo kupnju stana. Nudilo mi se nekoliko rješenja. Kao direktor vanjske trgovine sam dogovorio velike poslove po arapskom svijetu. Mogao sam postati predstavnik za to tržište i zarađivati dvije do tri tisuće dolara mjesečno (što je bio dobar novac), ali u arapskom svijetu ste ipak stranac. Nije mi se svidjelo na duže razdoblje tamo ostajati. Osjećao bih se kao u zatvoru, iako sam uspostavio vrlo dobre odnose s Arapima. Tako sam odlučio radije ostati u Hrvatskoj podstanar. Nakon toga promijenio sam strategiju i okrenuo se zapadu. Počeo sam intenzivnije poslovati sa zapadnim zemljama. Ponuđeno mi je da u Engleskoj vodim poduzeće 1988. godine. Dobio sam zelenu kartu za boravak u Britaniji. Baš u to vrijeme tadašnji premijer Jugoslavije donosi zakon kojim se omogućilo osnivanje privatnih poduzeća.

Tako sam, 1989. osnovao svoje poduzeće i kroz deset godina izgradio još pet poduzeća. Posao se dobro razvijao, uglavnom u području elektrotehnike odnosno svjetlotehnike. Nažalost, kad sam postao ozbiljan igrač na tržištu krenule su ucjene i prijetnje jer sam nekima pomrsio planove. Neopravdano su me optužili i oduzeli mi velik novac. Na sudu sam sve vratio. Pokazalo se da tu nema neke sigurnosti pa sam smislio strategiju za izlazak iz biznisa. Kako sam radio s Nijemcima koji su planirali otvoriti vlastita poduzeća u tom sektoru (u Hrvatskoj i BiH) ponudio sam im svoja. Već 1999. sam prodao glavna, a vremenom i preostala poduzeća te ostatak ostavio radnicima. Razmišljao sam čak hoću li ostati u Hrvatskoj i na fakultetu ili radije putovati po svijetu. Zanima me tehnologija i povijest raznih civilizacija poput kineske, civilizacije Maja i drugih. Mogao sam u to vrijeme dobro zarađivati kao reporter i fotograf i uživati. Sve je to ostalo samo u planovima jer sam, iako nisam bio član niti jedne stranke, upao u Vladu Republike Hrvatske (2002.) kao Ministar gospodarstva. Izgleda da je uvijek stvarni razvoj događaja bio bolji od mojih planova.

Odluka da krenem u poduzetničke vode je primarno bila potaknuta željom za rješenjem stambenog pitanja. Tri godine od otvaranja poduzeća sam napokon i kupio vlastiti stan. Dakle, deset godina sam paralelno radio u socijalističkom poduzeću i na fakultetu, deset godina u vlastitom poduzeću i na fakultetu, a zatim sam deset godina bio dužnosnik (ministar i saborski zastupnik) i radio na fakultetu. To iskustvo suštine praktičnog poslovanja, politike, ponašanja ljudi u različitim okolnostima i dobro poznavanje teorije omogućuje otkrivanje nedostataka u nekoj organizaciji i njihovo rješavanje. Po javno dostupnim podacima mogu prepoznati što se radilo u nekom poduzeću i koji su problemi bez da me netko iznutra treba uputiti. To je zanimljiva „igra“. Isplati se zato učiti. Ne znate gdje će vas život odnijeti pa stalno učite. Mladi ste i trebate razvijati svoje sposobnosti kako bi bili spremni uhvatiti priliku ako vam se pruži.

Kada su me izabrali za predsjednika Hrvatskog društva ekonomista želio sam sačuvati društvo i časopis Ekonomski pregled, osobito u kriznim vremenima, i dići ga na najvišu razinu tako da uđe u svjetske baze podataka. Drugi moj zadatak je bio postići zadovoljavajuću strukturu članova: stariji, srednja i mlađa generacija te regionalnu zastupljenost članova. Najveći napor je bio uključiti mlađe generacije ekonomista u društvo. Treći zadatak je uvesti studente u tu priču, kao pomladak.  Na našoj godišnjoj konferenciji prvi dan prisustvuje državni vrh, resorni ministri i „starija“ generacija ekonomista. Drugi dan vodi srednja generacija, a treći dan je za mlađe znanstvenike i studente. Društvo promovira ekonomsku struku i znanost te je na raspolaganju državnim institucijama.

 

Ines Grahovac

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *