Site Loader

Mislav Ante Omazić redoviti je profesor na katedri za Organizaciju i menadžment. On je jedan od EFZG-ovih homo economicusa. Ljubazno je pristao podijeliti s nama dio svog životnog puta i iskustva, na svoj način.

Završio sam matematičko-informatičku gimnaziju s izvrsnim ocjenama i posebnim pohvalama za uspjeh. Razvio sam radne navike i bio spreman za fakultet. Prvo sam započeo studij telematike u Grazu, a kasnije paralelno upisao Strojarstvo i brodogradnju u Zagrebu. Počeo je rat, pa sam se želio vratiti i pomoći obitelji. Na odabir svih fakulteta su utjecali prije svega moji roditelji, oboje ekonomisti. Od svih zanimanja, najviše su (kao veći dio društva u to vrijeme) cijenili inženjere. Povezivali su tu profesiju s visokom plaćom i društvenim ugledom. Sada znam da niti jedna struka ne treba biti na pijedestalu i cjenjenija od drugih. Ekonomija je složena jer proučavamo stvarnost koja se stalno mijenja. Čak volim reći da kod nas nema teorije, jer je znanje koje studentima prenosimo apsolutno primjenjivo, to je aproksimacija stvarnosti. Uz inženjere društvo treba ekonomiste koji će plasirati proizvod, dobre dizajnere i razne druge stručnjake kako bi došlo do plasmana proizvoda ili usluge na tržištu.

Već pri kraju studija strojarstva, sasvim slučajno (anegdota za sebe) došao sam na prijemni, iznenađujuće dobro napisao i upao na studij Poslovne ekonomije. Odmah sam shvatio da sam na pravom fakultetu, nisam više samo davao ispite nego usvajao znanje. Znanje mi je bilo najvažnije, a ocjene samo potvrda usvojenog. Profesori su to prepoznali pa su me na Katedri za financije uzeli za demonstratora. Dodatno mi je pomoglo što sam bio nekoliko godina stariji od kolega pa sam zrelije pristupao studiranju, a matematiku i statistiku sam imao u malom prstu.

Završio sam tako smjer Financije, kao student sanjajući da ću se naći u upravi neke velike banke. Ipak, većinu izbornih kolegija sam odslušao na Katedri za menadžment. Pretpostavio sam da ću uz primjenu znanja iz struke trebati upravljati ljudima. Zato sam kod profesorice Fikrete Bahtijarević Šiber upisao izborni kolegij i ona mi je u jednom trenutku rekla da se otvara asistentsko mjesto na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Taman sam diplomirao i prolazio kroz selekcijski proces u tri banke. Inicijalno nisam posvetio pažnju profesoričinom pozivu, ali me još jednom nazvala i zamolila da razmislim. Smatrala je kako bih bio dobar kandidat za asistentsku poziciju. Tada sam se našao s profesorom Sikavicom koji mi je osvijestio prednosti ovog posla i na kraju se zaposlio kao asistent na Katedri za organizaciju i menadžment. I zaljubio se u rad sa studentima.

Predajem već dulji niz godina i trudim se da svaka generacija ima više prilika nego prethodna. eSTUDENT smo pokrenuli jer smo studente željeli povezati s gospodarstvom i ta udruga je primjerice unijela niz novosti i dinamizirala studentsku scenu. Prepoznao sam da nedostaje jedna takva udruga i potaknuo njeno osnivanje 2004. godine. Sada se sve studentske udruge više trude jer postoji zdrava konkurencija među njima. Tako stotine mladih ljudi ima bitno drugačiji doživljaj studiranja i na njih sam posebno ponosan. Rado se sjetim naših sastanaka u pizzerijama i po kafićima (kako to sada čudno zvuči) na kojima se stvarala nova udruga s mladim ambicioznim ljudima. Najveći uspjeh je okupiti ljude oko ideje, prenijeti im viziju, zaraziti ih entuzijazmom. Svi osnivači Udruge su sada vrlo uspješni, i u profesionalnom smislu i kao obiteljski ljudi. Moj mi je otac usadio ovakvu definiciju uspjeha: „Ako si zadovoljan svojim odrazom kada se ujutro pogledaš  u zrcalu, uspješan si čovjek.“

Želim da što više studenata bude zadovoljno svojim životom i da budu zaljubljeni u svoj posao. Tada neće morati odrađivati ni dana. Zato volim reći da sam ponosan na neke studente koje sam ispisao s fakulteta jer su se uspjeli realizirati u drugim strukama. Odmah ću to pojasniti. Društvo tjera mlade na donošenje važnih životnih odluka dok još nisu dovoljno zreli. Uz to, cijeli obrazovni sustav umjesto da profilira uprosječuje ljude. Imam dvoje djece koja su izvrsna u školi, ali teško mi je povjerovati da su baš u svim predmetima izvrsni. Očito je da su ocjene postale same sebi svrha, odnosno instrument upisa u dobru srednju školu i dobar fakultet. Kada pitam prijatelje bi li radije da njihovo dijete ima pet iz likovnog ili iz matematike redom svi biraju matematiku. A vrhunski slikar može mnogo bolje zarađivati od vrhunskog matematičara. Tržište rada nije ograničeno kao nekada i ključno je voljeti ono što radiš. Trebamo promijeniti način razmišljanja, profilirati mlade i otkrivati njihove talente. Studenti koje sam ispisao s Ekonomije sada su izvrsni na drugim fakultetima ili u svojoj struci. Ako ne provedeš čitavu noć istražujući nešto što ti je toliko zanimljivo da dočekaš jutro, a čini se kao da je prošlo pola sata, znači da nisi otkrio/la strast.

Isto tako, najvažnije kod studiranja i prvog zaposlenja je pronaći vrhunskog mentora. Nije toliko važna ni veličina poduzeća niti plaća. Svaki uspješan student treba učitelja koji će ga prepoznati i potaknuti da se razvija. Prvi uzor su nam roditelji, a dalje kroz život to trebaju biti učitelji. Radim distinkciju između učitelja i nastavnika. Nastavnik samo prenosi informacije, a učitelj gradi cjelovitu osobu.

Kod nas je izvrsnost stigmatizirana što ima široke društvene posljedice. Osobno, volim se družiti s uspješnijima od sebe koji će me potaknuti da se više trudim i budem bolji. Ne kaže se bez razloga: „Ako si najpametniji u sobi izađi iz te sobe.“ Najvažnije što ćete steći tijekom studija su ljudi, vaše kolege. Puno više pamtimo odnose s ljudima nego ocjene koje dobijemo. Poveži se s pravim ljudima i bit ćeš uspješan. Važno je profilirati se u nečemu i svaki dan biti sve bolji. Primjerice,  djeca koja su talent za likovni znaju biti prisiljena ulagati jako mnogo vremena učeći matematiku koja im ne ide, umjesto da se bave onim što vole i postižu sjajne rezultate. Izgubili smo osobu s ogromnim potencijalom, a što je najgore osoba neće biti sretna u životu. Jedva će čekati petak, umjesto da ponedjeljak bude dan kada ponovno ima priliku raditi ono što voli. Vrhunski možemo biti u bilo čemu. Vrhunska kućanica i vrhunski portir kojima nikad nije teško vršiti svoje dužnosti su za mene iznimno uspješni ljudi. Društvo ima pogrešne idole i tu leži velik dio naših problema. Ispričat ću vam jednu anegdotu. Kada sam s prijateljem iz Finske šetao Helsinkijem, pored nas je prošao neki čovjek na biciklu. Bio je prijateljev poznanik i kratko su se pozdravili. Kasnije sam saznao da je to tamošnji premijer. Zamislite u Hrvatskoj tako nešto. Tamo nisu okupirani razgovorima o politici i politika je u službi svoje misije. Kod njih su političari ljudi kao svi drugi koji obavljaju javni posao.

Osvrnut ću se sada na poznatu zabludu da fakulteti ne pripremaju za posao. Prema različitim klasifikacijama postoje tisuće radnih mjesta. Čak i isto radno mjesto u dva različita poduzeća nosi različite odgovornosti. Isti menadžer danas i za pet godina radit će u bitno drugačijem okruženju. Profesor bi prema tome u realnom vremenu trebao mijenjati program da studente pripremi za posao, što je nemoguće. Ja vas moram intelektualno pripremiti i oboružati kako bi se prilagodili bilo kojoj situaciji u kojoj ćete se kasnije naći. Proces učenja zahtijeva mentalnu fleksibilnost. Cilj je pretvoriti definiciju u neku konkretnu vrijednost: socijalnu, materijalnu, duhovnu… Kada student digne ruku i pokaže znanje, on je već počeo stvarati vrijednost, preporučit ću ga, pozvati da bude demonstrator i slično. Tu mnogo pomažu studentske udruge i rad na stvarnim projektima. Kroz udruge se nadopunjuje ono što profesori predaju.

Predajem menadžment pa ću se i na njega kratko osvrnuti. Studentima se čini jednostavan jer ga površno proučavaju. Kada probaju primijeniti naučeno u praksi shvate složenost onoga što uče. Ali dobro je ponekad pogriješiti, za mene su super uspješni ljudi oni koji od deset odluka donesu sedam dobrih. Svijet ne čeka da donesemo odluku, važna je pravovremenost. Kada se bojimo donositi odluke u apsolutnim terminima stojimo, ali u odnosu na druge nazadujemo. Nijedan poslovni čovjek nije postao uspješan bez preuzimanja doze rizika.

Za kraj ću potaknuti mlade na razmišljanje. Ljudi tek kad odu u inozemstvo shvate koliko je ovdje dobro. Zato sam odbio ponude za posao na fakultetima u Americi i Japanu. Hrana je ovdje ukusna i zdrava, plaže i planine su blizu i većinom si možemo priuštiti malo odmora. Zdravstvena zaštita je povoljnija nego u većini zapadnih zemalja. O obrazovanju da i ne govorim. Nažalost, još uvijek imamo stav: „Ako je besplatno, ne vrijedi.“ Nadam se da ćemo postati zahvalni za sve što Hrvatska pruža.

Lovro Ibriks

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Društvene mreže

KONTAKTIRAJTE NAS